Moja borba

Višeslojno sam biće. Politika, društvena problematika, u cjelosti, jesu područje u kojem se osjećam smisleno. Dugo sam zbog toga bio novinar. A onda se povukao. Vraćam se, polako...

25.05.2008.

Tuzlanska "Kapija", 25. 5. 1995. - 25. 5. 2008.

Jedan musliman iz Tuzle veoma mudro je konstatovao: „U ovakvim društvenim okolnostima, sama svijest o grijehu je izuzetno visok čin izražavanja vjere.“ Ova, skoro pa blasfemična, izjava izrečena od vjernika – istinita je. Snažno vjerujem da će nam Bog oprostiti niz grijehova, koje možda neće oprostiti nekome ko živi u normalnom društvu. Bosna, 25. maja 2008. godine, sva je u mraku. Malo-malo pa smetnemo sa uma ovu mučnu istinu, što je na neki način razumljivo – valja živjeti, a nebo je uvijek lijepo, pogled u njega ljekovit! Opet, može li nam biti dobro, možemo li živjeti normalno dok nam je u podsvijesti i dalje Drug Stari, dok čekamo da se nešto desi, jer, zaboga, poslije ovolike tragedije koju smo prošli zaslužujemo da nam neko (Evropa, Amerika, neko treći....) lijepo kaže kako ćemo živjeti i obezbijedi nam mir, slogu i radna mjesta... I pasoš... Da možemo da idemo... Na more... Da roštiljamo na plaži... Da spavamo po klupama... (Uvijek sam se čudio ljudima zašto više vole klupe od hotelskih smještaja... ;) )

 

Ko zna koji put uplašio sam se života u Bosni! Ne možemo reći da je Bosna danas fašistička zemlja, jer fašizam je ideologija prema kojoj je država saklarizirana i u ime države tlači se pojedinac, ako je to potrebno. Svima je jasno da Bosna danas, kao država, ne da nije toliko jaka da bi mogla sprovoditi torturu nad njenim građanima, nego uopće nije država. Ne, Bosna je nešto mnogo gore od fašističke države – kod nas je na sceni izuzetno težak oblik darvinizma, krajnje neljudskosti.... Bog nek' nam je na pomoći...

 

Uznemiren sam od nekih 20:40 sati, od trenutka kad sam u Senadovom „Centralnom dnevniku“ vidio prilog o nekakvom jugokomunističkom dinosaurusu, po imenu Zlatko, koji je organizirao odlazak grupe ljudi u Kumrovac, a u znak sjećanja na 25. maj! Vjerujte mi, ne bih možda bio uznemiren da prije priloga o tom jadnom čovjeku nije bio prilog o masakru na „Kapiji“ koji se desio 25. maja 1995. godine u Tuzli! Preciznije, lakše bi mi bilo da se „Kapija“ uopće nije spomenula u najgledanijoj show-informativnoj emisiji... A šta me uznemirilo? Potpuno odsustvo ikakvog komentara od Senada Hadžifejzovića, nekoga ko stvarno jeste – glas javnosti, nažalost!

 

I, molim vas... Niti pričam o patriotizmu, niti pričam o tome šta je u redu, a šta ne...  Ne pada mi na pamet da u srpskoj vojsci, koja je ispalila granatu na „Kapiju“, tražim krivca za potpuno odsustvo svijesti o... Gospode Bože.... potpuno odsustvo svijesti o strašnim činjenicama.

 

Ne volim numerologiju! Ne volim praćenje išareta! Vjerujem da postoje i neki nevidljivi zakoni prema kojima se Stvari dešavaju, zakoni kojima se ljudski um još nije uspio primaći, ali nisam sklon povezivanju datuma i slično... No, masakr na „Kapiji“ je zaista jasan znak da smo živjeli u potpunom mraku neznanja, da su generacije odrasle u Titovoj Jugoslaviji (ukoliko u porodicam krišom nisu informisane o stvarnoj povijesti, a ne onoj koja nam se plasirala kroz državne institucije) duhovno osakaćane, intelektualno podređene onima koji su odgajani u slobodnim društvima... Primjera radi, krišom danas  jedan drugom (mi, godište '60. i neko, '70. i neko) priznajemo neke boleščure od kojih se i danas jedva liječimo. Ja sam priznao starijem kolegi kako sam se, kao Titov pionir, čudio pa i uplašio da će moja porodica biti optužena za „kontrarevolucionarno djelovanje“ kad sam saznao da je moja rahmetli pranena starija od Tita! Jer, „Kako neko može biti stariji od Tita, zar Tito nije Prvi?“ OK, oprošteno mi je..  Imao sam svega sedam godina. Ali, slučaj mog kolege je gori – priznao mi je da se, kao već formirana ličnost (kao mladić star 26 godina), plašio da se Titova supruga Jovanka ne oklizne na stepenicama kad silazi sa tribina stadiona na kojima su održavani famozni sletovi. Priznaje mi „Uistinu, gledam i strepim... Ne daj Bože da se oklizne, da ugane nogu!“ Da ne spominjem zakletve, dominantne u Bosni i Hercegovini: „Tita mi!“, a kada je Tito umro „Tita mi mrtvog!“ Prosto me strah uhvati pri pomisli u kakvim mračnim i bizarnim oblastima su naši mentalni sklopovi funkcionisali...

 

Ne, nije riječ ni o kakvoj osudi ni marksizma, ni komunizma, ni socijalizma, pa ni onog samoupravnog. Jugoslavija, bez obzira što je politička tvorevina, zanimljiva je ideja, bila je to neka vrsta „jugoistočnoevropske unije“ i moglo je to funkcionisati da je bilo volje kod onih koji su u političkom smislu najjači bili u njoj (Srba i Hrvata)... Nemam ništa ni protiv Tita. Običan jedan bezbožni diktator koji je svoje hedonističke prohtjeve zadovoljavao na blaži način, od, recimo, kolege mu Čaušeskua.

 

Ja imam dosta toga protiv nas samih! Ja se zaista pitam da li je normalno da taj nekakav Sarajlija Zlatko (ili Zoran, ne znam mu ime) ni od koga nije dobio jedno „Halo!“ za njegovu nakanu: Da 25. maja, dana kada je u Tuzli dan žalosti zbog stravičnog zločina počinjenog od vojske koja je opremljena oružjem Titove armije, da toga dana, kada će se na „Kapiji“ paliti svijeće, polagati vijenci, učiti fatihe i kršćanske / hrišćanske molitve, on povede grupu mladih i starih ljudi u mjesto Titovog rođenja!

 

Ne znam, meni mozak staje! Ako nekome stravičan zločin, koji se desio baš 25. maja, i to baš u gradu u kojem dominira ideologija koja je i sakralizirala 25. maj, nije nikakav znak da makar razmisli o duhovnoj valjanosti „Dana mladosti“ i „Titovog rođendana“, onda... Onda mene, jednostavno, obuzima jeza od „širom zatvorenih očiju“ Bosanaca! (Tuzla je jedini grad u kojem redovno pobjeđuju politički nasljednici Saveza komunista Jugoslavije; warning – nemam ništa protiv SDP-a, ali ni protiv PDP-a... ;) )

 

Meni se Emir (Nemanja) Kusturica gadi! Smrdi mi kad ga gledam na TV-u. Posljednju fašističku izjavu je dao francuskoj televiziji, nešto kao: „Srbi su morali počiniti masovne zločine zbog viših interesa..." Stvarno Nemanja smrdi. Ali, svojevremeno, prije rata, desilo se nešto o čemu danas nije popularno pričati... A evo šta:

 

Kada je narod u Rumuniji ustao da skine diktatora Čaušeskua, Emir Kusturica je u Sarajevu organizovao javno prikupljanje pomoći građanima te zemlje! Ne zaboravimo da je u to vrijeme takva vrsta akcije prilično hrabar čin! Odziv građana je bio katastrofalan... Skupio je svega nekoliko stotina (tada njemačkih) maraka... Samo je jedna fudbalska zvijezda („Sarajevo“ ili „Željo“, ne sjećam se) dala 10 000, 00 DM! Nakon te akcije, Kusturica je rekao: „Sarajevo je grad miševa!“

 

Ja se nadam da je događaj koji sam netom ispričao izmišljen! Ali, bojim se da nije (ako nije izmišljen, btw, to „dželatovog šegrta“ ne pere od samo njemu imanentnog moralnog mraka.)! Bojim se da je događaj istinit, onoliko koliko se samog sebe bojim kad pogledam teškim istinama u oči! A teške istine, nevidljive su! Jedna od njih je – Tito u nama! Josip Broz koji je mrtav, a živ – u nama! Nije li strašno da mrtav čovjek živi u nama? Nije li pogana odluka grupe Sarajlija da danas, 25. maja, umjesto u Tuzlu, otputuju u Kumrovac? Grupe građana grada u kojem su se jednom mjesečno, u teške tri godine opsade, dešavale „kapije“...

22.05.2008.

“Grbavica”

Nije mi jasno zašto je recentna srpska politika u Bosni i Hercegovini protiv filma "Grbavica". (Ne znam da li je film do sada prikazivan u Republici Srpskoj.) „Grbavica“ ni na koji način nije film angažiran u političkom smislu. Niti za "unitarnu", niti za dvoentitetsku Bosnu i Hercegovinu, niti za bosanske muslimane, niti protiv Srba. Istina, iz scenarija saznajemo da je kontekst radnje posljedica genocida nad muslimanima u Bosni, unutar kojeg je sastvni dio bio sistematsko silovanje žena, istina je, ali film nije nimalo antivelikosrpski. Jer, filmska priča bi bila jednako vrijedna da se tretira sistemtsko silovanje žena bilo koje etničke ili religijske pripadnosti.

 

Ali da film jeste angažiran – jeste! „Grbavica“ je artificijelni dokument o stvarnom mraku kojeg živimo svi u Bosni. Rat u Bosni (svejedno da li ga imenovali kao „građanski“ ili kao „srpsko-crnogorsku“ agresiju)  sobom je donio ontološko zlo koje, da bismo ga pobijedili, ne smijemo zanemariti. Ono (ontološko zlo) hrani se našim odbijanjem da ga pogledamo u oči, što je prvi korak u njegovom stvarnom imenovanju, time i ovladavanju njime. Mi ne možemo ići naprijed dok ne izliječimo ratnu traumu. Glupost je, neizmjerna, pokrenuti usidren brod, a mi se još nismo dogovorili ni kako ćemo podići sidro. Zamaramo se pitanjem, ne nevažnim, ali, odgovorno tvrdim,  pitanjem nižeg ranga: „Ko je kriv?“ Pravo pitanje je: „Kakve su stvarne posljedice onoga što se desilo – svima u Bosni i Hercegovini?“ Odgovor na to pitanje daje „Grbavica“!

 

Film treba pogledati i prepoznati odgovor(e)! Dok god to ne budemo u stanju, i ne zaslužujemo normalan život; ne potrude li se Bošnjaci da prestanu eksploatisati (u političkom, finansijskom ili nekom drugom prolaznom smislu) tragediju koja im se desila i dok god Srbi nastave živjeti u autizmu, u Bosni neće biti normalnog života. I ne treba ga biti, dok god je tako. Čovjek je iznad bošnjačkog ili srpskog političkog interesa. Bosna nije i bošnjačka, i srpska, i hrvatska, nego ni bošnjačka, ni srpska, ni hrvatska.

 

Ubijanje Bosne u periodu 1992. – 1995. značilo je ubijanje Čovjeka, kao takvog. Zato, probosanski politički stav nije etničko, nego etičko pitanje. A film Jasmile Žbanić govori upravo o tome! Pogledajte „Grbavicu“, ne promovira taj film politiku „jedne strane u Bosni“, nego upozorava na stvarne posljedice rata!

11.05.2008.

Izbori u Srbiji, 11. maj 2008. - "Ein neuer boeser tanz…"

Moja borba
<< 05/2008 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI LINKOVI

BROJA%u010C POSJETA
16287

Powered by Blogger.ba