Moja borba

Višeslojno sam biće. Politika, društvena problematika, u cjelosti, jesu područje u kojem se osjećam smisleno. Dugo sam zbog toga bio novinar. A onda se povukao. Vraćam se, polako...

25.06.2008.

Adlerberuf Damiru Nikšiću i svim, Ustavom Bosne i Hercegovine priznatim, konstituivnim narodima države u kojoj sam rođen, živim i u kojoj ću, ako Bog da, još dugo živjeti


click to comment

22.06.2008.

Moj feedback na dešavanja u Bosni i Hercegovini nakon fudbalske utakmice Hrvatska - Turska: Slovenija, zemlja obećana!


Perspektive - Laibach


Laibach takes over an organisational system of work, after the model of industrial production and totalitarism, collective spirit, identification with ideology, which means: not the individual, but the organisation speaks. Our work is industrial, our language political.

 

Laibach is a recognition of time universality. Its organisational activity is an intense agitation and a constant systematic propagating, ideological offensive. Any social activity affects the mass.

 

Laibach functions as a creative allusion of strict institutionality, identification with institution, as stock theatre, or popular culture with a centralized programme. One transmitter and a multitude of receivers, and with a communication through uncommunication.

 

Laibach's musical approach is a move to the area of pure politization of sounds as a means of manipulating the masses. When, in politically and economically complicated situations, the antagonism in society is becoming strained, only force remains as the ultima ratio of social integration. The force must adopt the form of systematic, physical and psychic terror, organized in accordance with social relations. Terror is obtaining a function of productional power, which extorts discipline and an adaptation of the mass, to the existing productional relations, and the existing productional apparatus. For the totalitarian form of government, the systematic terror becomes a constitutional instrument of authority. Through the mystic, erotic-mythological sound, constitution of an ambivalence between fear and fascination, which rudimentarily affects the consciousness of people, through stage performances of ritualized demonstration of political power, and through other manipulative means of an individual. 

 

Laibach practises a sound force, in a form of systematic, psycho-physical terror as social organisational principle, in order to effectively discipline and raise a feeling of total adherence bond of a certain, revolted and alienated audience, which results in a state of collective, which is the principle of social organisation. In this sense, the function of

 

Laibach, sound constructions, and of rock concerts is to challenge collective emotions and automatic associations, and as such it serves as the means of working stimulation. By darkening the consumer's mind, it drives him into a state of humble contrition and total obedience, self-sacrifice, by destroying every trait of individuality, it melts the individuals into a mass, and mass into a humble, collective body. The dualism of

 

Laibach's message, perception and receiver's structure uncovers the social neurosis.

 

Laibach unites the biters and antagonistics into an expression of static, totalitarism cry. Our basic inspiration, ideals which are not ideals to their form, but the material of

 

Laibach, manipulation of self, remains an industrial production: art of the Third Reich, totalitarism, taylorism, bruitism, disco. Disco rhythm, as a regular repetition, is the purest, the most radical form of the militantly organized rhythmicity of technicist production, and as such the most appropriate means of media manipulation. As an archetypal structural basis of the collective unconscious in a worker mass, it stimulates automatic mechanism, and shapes industrialisation of consciousness, which is necessary in the logic of massive, totalitarian, industrial production.

17.06.2008.

Bravo, Nikola Špiriću!

Potpisasmo i Sporazum o stabilizaciji i priključivanju Evropskoj uniji... Lijepo... Atmosfera  među potpisnicima sa svih strana – tačna! Niko nas ne ferma ni dva posto: tužni su bili pokušaji Silajdžića da se uključi u neki razgovor koji su vodili Solana i Rupel, a ovi ga i ne primjećuju, tužno je što je ignorisao Špirića kad mu je ovaj nešto htio reći, žao mi je Hareta jer je ogorčenje na njegovom licu očigledno (i, nažalost, očekivano), tužno je bilo što protokolarno nisu bili predviđeni govori predstavnika BiH, nego su se desili da bi ispunili vrijeme dok se čekalo birokrate EU da donesu papire za potpisivanje i tako dalje, i tome slično... I to je dobro – lideri BiH i ne zaslužuju drukčiji tretman do „Hajde, kad već moramo s vama pričati i potpisivati, šta ćemo, valja nam.... Ali, de da to što prije završimo, pa haj'te kući svojoj....“

Ipak, desilo se i nešto lijepo: Nikola Špirić je u dva navrata u govoru Bosnu i Hercegovinu imenovao kao njegovu zemlju – spominjući državu čiji je premijer, dva puta je rekao: „moja zemlja“. (Dodik bi zasigurno rekao kako je „SPP dobar za oba entiteta, i Republiku Srpsku i Federaciju BiH, ali, eto, i za BiH“)

I znam da će mi, možda i s pravom, zbog mog „bravo, Nikola“ probosanski blok prigovoriti kako je vrijeme da prestanemo orgazmičkim zadovoljstvima pozdravljati bosansko-srpske govore u kojima se Bosna ne tretira kao „jedna od srpskih zemalja“, niti  kao prelazno rješenje do velikosrpskog vjekovnog sna o „svim Srbima u jednoj državi“, nego kao i njihova domovina... Da, možda su takvi prigovori na mjestu, ali...

Iako znam da je dovoljno politički pismen da zbog prigode u kojoj je govorio nikada sebi ne bi dozvolio „dodikovštinu“, pa je govorio kako treba, ja hoću da vjerujem da je Špirićevo „moja zemlja Bosna i Hercegovina“ iskreno, a ne politički pragmatično, jer nema one Bosne koja je moj state(ment) bez srpsko-paravoslavnog elementa u njoj.  

14.06.2008.

Mala, a tako velika, Bosna!

Nisam patetičan i ne volim kada se dičimo vlastitim terslukom, inatom, „e-ne-mora-ni-meni-bi't- dobro-al'-neće-vala-bit'-ni-po-tvom“ i kakvim sve ne bosansko - (južno)slavenskim manguplukom, ipak...

 


Fakat mi je Bosna state(ment), blesavo Sarajevo posebno! :)))) Pa, tako sam se slatko ismijao i napunio energijom zahvaljujući sarajevskoj publici koja je u dvorani „Mirza Delibašić“ skandirala „Ovo je Bosna!“ dok je delegat rukometne utakmice Bosna i Hercegovina - Mađarska pokušao da se obrati publici na „međunarodnom“ engleskom jeziku....

 

Ko je gledao utakmicu vidio je tako očigledno nastojanje sudija da ne dozvole Bosancima da se približe Mađarima i preokrenu utakmicu u svoju korist. (Što je i objašnjivo, Mađarska je jača i bogatija država od Bosne i Hercegovine.)

 

Naši momci su imali momentum, velikih osam razlike sveli na dva, i krenuli na -1, a onda sudija svira faul u napadu rukometašu koji je napustio stadion slomljene noge zbog faula koji je napravio!!! Pola minuta kasnije, sudija isključuje našeg drugog igrača na dva minuta... Nastaje haos i publika baca papiriće na sudiju. Rukometaši Mađarske bježe u svlačionice.... Dolazi do prekida, ali i odluke da se Mađari vrate na teren i nastavi se utakmica; 11 minuta je do kraja, +2 za Mađarsku. Međutim.... Delagat utakmice iz Švedske želi se obratiti publici. Razlog – nepoznat! Je li se morao obraćati publici – nije! Zašto je to učinio? Jasno k'o dan – da motivira novu pobunu jedva smirene publike... I da nakon toga prekine utakmicu! Što se i desilo.

 

Ali... Ali tako je znakovito bilo... Licemjeran početak: „Dear friends of handball...“ proprćen je zvižducima, što je sasvim razumljivo: Jarane, ne seri, nismo mi nikakvi „prijatelji rukometa“, nego nam tako očajnički treba bilo kakav bosanski uspjeh. Uglađeni Mr. EU-građanin čeka da se publika smiri i sjeti se: „I'm sorry, I don't speak Bosnian, I only can try to said something in English!“ Slijedi skandiranje: „Ovo je Bosna!“ Sve dok Evropljanin ne reče: „Game is over!“

 

Snažna simbolika: „Ovo je Bosna!“ – „Game is over!“

 

Da, upravo tako... Jer, „suština Evrope je samo zlo!“ (Peter Mlakar) Nigdje se to njeno zlo ne vidi tako jasno kao kod nas, u Bosni! Upravo zbog toga, ponosan sam što sam Bosanac. Ovo je mala, ali velika zemlja! Pobjeda nam je suđena!
12.06.2008.

Dodik ili PBS BiH? Dodik! *)

Ne gledam TV, pa ni PBS, tj. takozvanu Televiziju BiH 1 ili kako se već sve to zove. Osim toga, ne palim se na dnevno-političke događaje osim u mjeri u kojoj svojom simbolikom upućuju na naše dublje probleme (osnovne uzroke anti-života kojeg živimo u postratnoj Bosni). „Događaj“ koji me motivirao da se oglasim svojom simbolikom ne upućuje ni na šta, jer nema simbolike... (Osim što je jasan znak da ja stvarno ne bih trebao gledati TV, al' šta ću kad su utakmice... )

 

Ne znam kako da nazovem uređivačku politiku PBS-a... Nešto što bi trebalo biti otvoreni program upriličen zbog tekućeg Evropskog prvenstva u fudbalu slika je i prilika ne nas samih, nego potpunog nedostatka ikakve svijesti (o bilo čemu) lidera našeg društva u svim oblastima života, pa i u onom medijskom. Hajde što program vode neke djevojke koje pojma nemaju ni o fudbalu, ni o TV-novinarstvu... Nije u tome problem; hajde, de... nacionalni ključ, nepotizam, „krevetac“, stalno zaposlenje za amidžićnu, sestričnu, ljubavnicinu kćer... Nisu djevojke krive što ne znaju raditi svoj posao... Niti su krive što im je neko naredio da se, pazi sad: napravi prilog o događajima u Širokom Brijegu za vrijeme i poslije dnašnje utakmice Hrvatska – Njemačka ne EP!

 

Na državnoj televiziji Bosne i Hercegovine, dakle, gledamo afirmativni prilog o tome kako su na teritoriji Bosne i Hercegovine građani te zemlje mahali zastavama druge države.

 

Nisam naivan, znam da u zapadnoj Hercegovini ima Bosne i Hercegovine koliko je ima u zapadnoj Crnoj Gori. I ne mislim da se sad trebamo hvatati za glavu što su kafići u Širokom Brijegu bili okićeni zastavama Republike Hrvatske i tzv. „Herceg-Bosne“; žalosno ali istinito, Bosanska djeca su podijeljena kao nikada do sada u njenoj historiji.

 

Govorim o PBS-u i nedostatku elementarne političke kulture. Nismo mi u dobrosusjedskim odnosima ni sa Srbijom ni sa Hrvatskom, pa da zbog toga „slavimo duh južnoslavenski“ i u Tuzli navijamo za Srbiju, u Bijeljini za Hrvatsku, zusammen, svi Bosanci... A onda u Nišu navijaju za Bosnu kad igra protiv Njemačke, a u Osijeku za Srbiju kad igra protiv Obale Slonovače... Naravno da se ne radi o tome...

 

Pade mi na pamet Milorad Dodik, „posljednji mohikanac“ velikosrpskog projekta u Bosni i njegov atak na PBS. Nije u pravu, naravno, ali... Razmišljam o nečem drugom... O Sanaderovim posterima po Sarajevu... I dolazim do zaključka:

 

Ako su patriotski opredijeljeni građani Bosne i Hercegovine (posebno Bošnjaci) kivni na srpske trobojke u Banja Luci kad igra Srbija, a i nije im nešto muka kad se hrvatske trobojke u Širokom Brijegu vihore kad igra Hrvatska, onda...

 

*Naravno da je naslov posta metaforičan! ;)
Moja borba
<< 06/2008 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

BROJA%u010C POSJETA
16287

Powered by Blogger.ba